Višestruka korist audio knjiga (Sonja Zubović – književnica)

Višestruka korist audio knjiga na putu učenja i spoznavanja suvremenog djeteta

Svjedoci smo brzih, promjenjivih i velikih mogućnosti učenja i spoznavanja u suvremenom svijetu.

U multimedijalnoj lepezi ponude posebnu vrijednost imaju audio knjige. Dobit za dijete je višestruka: odgojna, obrazovna, funkcionalna i kulturološka.

Današnjoj djeci, uslijed gustoće svih mogućih tehnoloških podražaja iz okoline, sve je potrebnija priroda i jednostavnost. Iako se krećemo automobilima i avionima – prirodno hodamo vlastitim nogama. Jednostavno i lagano, a tako važno.

Za zdrav psihofizički razvoj djece nužne su spoznaje i iskustva, iznikle iz temeljne prirodnosti kontakta, zagrljaja, dodira, druženja, razgovora, slušanja, pričanja … Prisjetimo se: znanje se prenosilo s koljena na koljeno pričanjem i slušanjem. Opet – njegovo veličanstvo glas.

Misao pretočenu u riječ dajemo i primamo putem glasa. Zapravo, najprirodnija komunikacija između nas upravo je glas. Čini se kao da mnoge priče koje nam je netko ispričao imaju neku posebnu energetiku u našim sjećanjima. Komunikacija glasom je višeslojna. Ona je osjetilna i nadosjetilna. Osjetilnost glasa lučimo kao boju, ton, volumen. Nadosjetilnost, kao istinsku živu emociju.

Dovoljno je priznati samo neke od prednosti audio knjiga da bismo postali navijači njihove primjene:

- Čin čitanja kod audio knjiga jest čin slušanja, a slušanje je esencijalna vrijednost u odgajanju karaktera.

- Za vrijeme slušanja određenog teksta dijete ima slobodu situiranja u prostoru, bira način opuštanja tijela. Može ležati, slagati kocke, slikati i istovremeno uživati u sadržaju onoga što sluša. Nismo svi isti. Komocija tjelesne slobode dopušta nam da budemo ono što jesmo za vrijeme slušanja, a to sigurno doprinosi kvaliteti percepcije.

- Uvijek će biti lektirnih naslova čija sintaksa nije jednostavna za čitanje i razumijevanje. Prošla i sadašnja vremena razlikuju se u jezičnom izražavanju. Slušanje i višeslojne performanse glasa pomažu na više razina. Emocija glasa oplemenjuje i rasterećuje arhaičnu sintaksu, a time današnjem djetetu omogućuje jasniji i dublji doživljaj djela.

- Prednost audio knjiga je i funkcionalnost slušanja u raznovrsnim situacijama koje su slušaču prikladne.

Funkcionalnost audio knjiga ponekad može biti od koristi i kad roditelj, odgojitelj ili učitelj na nenametljiv način implementira audio sadržaj u neki neformalni kontekst tako da dijete nema osjećaj da se radi o „nekom učenju“.

- Djeci s disleksijom čitanje je često mučno, teško savladivo, a nekima od njih nažalost i nepremostivo. Osjećaju neuspjeh i zamor. Škola ih frustrira. Nezadovoljni su sa sobom jer su drukčiji. Doživljavaju nepravde i poniženja. Pritom, disleksija je jedinstven put učenja i spoznavanja pa čak je i dar. Velik je broj genijalaca s disleksijom popravio ovaj svijet na bolje. Audio knjige takvoj djeci omogućuju predah od zamora čina čitanja i pomaže im oplemeniti odrastanje u spoznajnoj, duhovnoj i kulturnoj dimenziji.

- Audio knjige dragocjene su za svu djecu koja imaju bilo koju vrstu poteškoće, bilo da se radi o djeci sa posebnim potrebama, djeci koja imaju individualizirani nastavni program, slabovidnoj, hiperaktivnoj ili djeci koja imaju bilo koji problemski otpor prema čitanju, učenju, spoznavanju.

- Odgovorni smo i nemamo pravo reći da nismo znali ili mogli, takvu djecu dužni smo posebno nježno odgajati i poučavati.

- Audio knjige nam u toj skrbi pružaju jednostavnu, laganu i neprocjenjivu pomoć i podršku.

Sonja Zubović, književnica

(s dugogodišnjim iskustvom u radu s djecom i knjigama)

——————————————————————–

Sonja Zubović, književnica, rođena je u Zagrebu 1962. godine.  Do završetka studija odrastala i živjela u Jastrebarskom. Diplomirala 1978. godine jugoslavenske jezike i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu;
Bibliografija:
- 1997. «Kako se gleda abeceda» lektira za 1. razred osnovne škole; jedina knjiga u lektiri koju su ilustrirala djeca; iste godine dobila je zapažene pohvale u Bruxellesu na konferenciji o čitanju (sedam izdanja, Mozaik knjiga);
- 1997. «Sol na koži» zbirka pjesama za odrasle (Meandar);
- autorstvo većeg broja uglazbljenih tekstova za djecu, mnogi su postigli uspjeh na dječjim festivalima, a najznačajniji je 1998. godine nominacija za Porina u kategoriji najbolji album za djecu CD „Kad bi mene pitali“
- 1999. «Vjetrosvijet» ilustrirana pripovijetka za djecu (UPI-2m)
- 2000. radio drama napetica «Iza svakog uspješnog muškarca stoji muškarac»;
- 2001. «Priče poučnice» četiri ilustrirane pripovijetke za djecu (Naša djeca);  jedna od tri najčitanije knjige u narodnoj knjižnici u Vukovaru;  jedna od najčitanijih knjiga na dječjim odjelima narodnih knjižnica – tiskana u 1000 primjeraka i rasprodana iste godine
- 2001. «Prodavač vremena» - roman za djecu (Mozaik knjiga)
- 2002. «Mjesečeve suze» – ilustrirana pripovijetka za djecu (Mozaik knjiga)
- 2003. «Najljepša stonoga sunčanih vrtova» – ilustrirana pripovijetka za djecu (Mozaik); od 2007. uvrštena u ICDL. org. – međunarodnu digitalnu dječju knjižnicu u Washingthonu, USA) predstavlja Hrvatsku
- 2006. «Dobri zmaj Zumi» ilustrirana pripovijetka za djecu (Kašmir promet), a 2007. godine prevedena je i objavljena u Sloveniji – „Prijazni zmajček Zumi“
- od 2007. član je Društva hrvatskih književnika
- poezija za odrasle zastupljena u časopisu “Quorum” – pjesnici devedesetih u RH, te u časopisu „Republika“ (br. 2, veljača 2009.)
- 2009. zbirka pjesama za djecu nižih razreda
„Pjesme iz prirode i društva“ (Mozaik knjiga)
- kontinuirano surađuje u dječjim časopisima „Radost“ i „Prvi izbor“;

ZIBA recenzija Ante Radonić

U ovoj lijepoj i toploj priči zvijezde su nam postale tako bliske i pristupačne. Veličanstveni svemir sa nebrojenim zvijezdama ovdje nam je tako jednostavan. Tako i treba biti. Zvijezde trebamo osjećati kao naše prirodno okruženje. Kao što se divimo cvijeću na šumskom proplanku, tako se trebamo diviti i raznobojnom treperenju nebeskih svijetlila.

Ova priča zainteresirati će djecu još više, ne samo za svemir kao cjelinu, nego će u njima potaknuti želju za spoznajom, za učenjem, za istraživanjem. Ovdje će djeca početi razmišljati o čudesnoj dinamici veličanstvenog svemira u kojem se svi nebeski objekti vrte, kruže, svi nekamo jure. Ovdje djeca upoznaju i drevna imena poznatih zvijezda što će im puno pomoći kada ih jednom i sami počnu tražiti, prvo u školskim atlasima i zvjezdanim kartama a onda i na pravome noćnome nebu. I što je najvažnije, uz divljenje nebeskim tijelima, ovdje djeca uče i spoznaju kako su zapravo najvrijedniji upravo njihovi osjećaji, pokazivanje pažnje prema drugome, razumijevanje, poštovanje, suradnja i spremnost da se nesebično pomogne drugome. I da će tek tada osjetiti onu pravu i istinsku vedrinu i radost življenja.

Ante Radonić

ZIBA recenzija Boris Perić

Koliko me pamćenje služi, negdje u doba osnovne škole na programu tzv.  slobodnih aktivnosti našla se knjiga za mene tada pomalo čudesna naslova “Tamo gdje se zvijezde rađaju”. Bila je to lektira za astronomsku grupu ili nešto slično, štivo što bismo ga danas ubrojili u popularnu znanost ili bar hvalevrijedno nastojanje da se znanost, poput one o zvijezdama, učini popularnom, iako se ne mogu sjetiti je li me u tom papirnatom kolopletu silnih galaksija, sunaca i planeta privuklo nešto više od naslova. Zvijezde se, dakle, rađaju. Kao djeca nebeskih roditelja one svojim treperenjem isijavaju čuđenje, a odnekud valjda i primaju ljubav. Štoviše, u skladu njihova nebeskog postojanja sve je
tako tiho, mirno i lijepo da bi se, o čemu tada, naravno, nisam mogao naslutiti previše toga, glatko moglo uzeti kao nedostižan uzor za našu otužnu zemaljsku vrevu.

Zvijezde se rađaju, žive i umiru, kao što to – danas ćemo reći: manje-više jednako samotno – čine i ljudi, pa bi se u kristalnoj rešeci zvjezdana svoda na određen način zapravo trebao preslikavati život. S vremenom u sjećanje mi se urezao samo taj naslov, a stvari su ipak nekako došle na svoje mjesto: zvijezde se rađaju, fizikalno i metaforički, kako na nebu, tako i na zemlji. Nešto kasnije pročitat ću na jednom drugom mjestu da je svako ljudsko biće zvijezda, sjajna i jedinstvena, spremna da tijekom svog kozmičkog trajanja spektrom svjetlosti, čija je dražesna nemjerljivost počesto jedina izvjesnost njena postojanja, zrcali istu tu zagonetnu neponovljivost, utkanu u ništa manje zagonetnu metaforu reda koju zovemo nebo.

Onkraj astronomije, kojom se, unatoč hinjenom zanimanju, nikad nisam ozbiljnije bavio, rođenje zvijezde ostalo mi je tako fluidnom uspomenom, nastanjenom u djetinjem nemiru negdje između “Malog princa” i “Zvjezdanih staza”. Zvijezde se rađaju prikovane za nebo, čije su sfere svojim suptilnim trenjem uhu filozofa otkrile najdivniju glazbu. Zvijezde se rađaju kao nijem naputak smrtniku da ispod njih baš ne protrči malen. Zvijezde se rađaju da bi boginje noći imale najljepše večernje haljine i zvijezde se rađaju da bi se u njihovu sjaju, što u ruhu davnašnje onomatopeje sitno sipi sa visina, kad-tad začuo sjetan odjek djetinjeg smijeha, što smo ga, okoštali odrastanjem, redom zaboravili zajedno sa zlatnim dobom naprsnule nevinosti i mladosti duha. Još jedna zvijezda rodila se, eto, upravo sad u literaturi: Ziba. Njeni kumovi stare su zvijezde, svijet njena čuđenja poznat je svemir, priča njena stasanja uvodi nas u astronomiju, sjajnije i dojmljivije od pustih formula nebeske geometrije, koja se, eto, prostrla pred nama u gustom rasteru vješto ispričanih personifikacija, metafora i alegorija.

Ziba se ziba i Ziba se vrti, njen slabašni sjaj među zvijezdama i sazviježđima dopire do nas kao iskonski treptaj djetinje čežnje, a zvonak smijeh njene nedužnosti sitan je, no neizmjerno važan narativni detalj, koji suhoparnom proučavanju zamijećenih konstelacija daje neophodnu dozu vedrine. Jer vedrina je ono što rođenjem uzimamo gubiti, ma radilo se pritom i o opisu neba, što ga je gubitak nedužnosti našeg motrenja i zrenja – kao, uostalom, i ostatak svijeta – zarana lišio čarolije. Ipak, u priči o Zibi nema paradoksa: ona je poučna, astronomski i moralno – kao što je, uostalom, i Kant moralni zakon stavljao u ravninu sa zvjezdanim nebom – a kakva bi bila svrha bilo kakva učenja o svijetu i svemiru, kad im u isti mah ne bismo vratili tamni sjaj čarolije?

Skidanje čarolije s vidljiva svijeta, što ga je u nekom trenutku propagirala moderna, ne vrijedi za književnost namijenjenu djeci, pa ni djeci zaspaloj u nama tzv. starijima, čija se duhovna samoća, kako Nietzsche reče, prostire negdje među “krhotinama starih zvijezda”. Ipak, valja imati na umu da je Zibino kozmičko rođenje tek jedna strana medalje vječitog nastajanja i nestajanja. Ono vrijedi za zvijezde, za trezvenu znanost, pa donekle i za metafiziku, kao puki prijelaz iz ništavila u bitak, dok će u zbilji ljudskog svijeta, omeđenog i određenog hladnim zakonima egzistencije, i dalje vrijediti Traklov stih: “I srebrno klonu glava nerođenog”. Rastanak od bajkovite čarolije te upravo svemirske nerođenosti za Trakla će, pak, predstavljati ono drugo, istinsko rođenje, upad u svijet svijesti i samosvijesti, koji se – kao početak egzistencijalnog odbrojavanja života prema smrti – ogleda u mogućnosti samorefleksije, koja bi ljudsku jedinku tek trebala učiniti jedinstvenom, te u svom iznenadnom ograničenju i određenju subjektivno i objektivno neponovljivom, odnosno, metaforički rečeno – zvijezdom.

Ma koliko životne tragike nazirali u tom drugom rođenju, posrijedi je inicijacija, što je također valja proći. Pritom će biti prilično svejedno kažemo li da će princip nesvjesnog skinuti vlastitu koprenu sa zrcala naše svijesti ili, kao u Zibinu slučaju, da će Mjesec, taj nijemi gospodar svih plima i oseka, razgrnuti oblake nad Tihim oceanom i omogućiti nevinoj, nesigurnoj zvjezdici da pogledom u zrcalnu sliku vlastita sjaja postane zvijezdom. Radost, koja će potom odjeknuti svemirom, ostat će, doduše, u nekom neispričanom dijelu te kozmičke alegorije zamućena tamnim obrubom melankolije, ali će priča biti utoliko iskrenija i životnija. Jer, priča o Zibi – a u tome, naposljetku, i leži tajna njene dvostruke vrijednosti – tek s jedne strane ilustrira i oživljuje astronomsku mapu neba i njegovih zakonitosti, dok s druge zaziva sliku neizbježna plesa na pragu egzistencije, što ga također možemo nazvati rođenjem.

Što vrijedi za ljude, valjda vrijedi i za zvijezde, a pripovjedačka dosljednost blakeovskoj prispodobi o nevinosti i iskustvu priči o Zibi tek daje neophodno zrnce životne stvarnosti, koje svaku iole uspjelu bajku čini vrijednom čitanja. Na čudesnom mjestu “gdje se rađaju zvijezde” svi smo ionako već bili. Svjesno ili nesvjesno, u pravilu dvaput.

Boris Perić

ZIBA recenzija Dubravka Težak, prof.dr.sc

Recenzija rukopisa Tatjane Kadoić Grmuša »Ziba«

Od davnina čovjek noću promatra zvjezdano nebo koje krije nebrojene tajne i tako raspiruje ljudsku maštu i nadahnjuje umjetnike. Ljudi su u zvijezdama iščitavali važne zakone i smisao života. Čovjek im je pridavao nadnaravne moći koje utječu na sudbinu čovječanstva pa su one našle važno mjesto u religijama i kulturama starih naroda kao što su Babilonci, Egipćani, Feničani itd. Narodi staroga vijeka u njima su nalazili sličnosti s mitskim likovima pa su ih često po njima i nazivali. Tako su iznjedrene brojne predaje i legende vezane uz zvijezde, a prema staroj slavenskoj mitologiji svaki čovjek rođenjem dobiva svoju zvijezdu koja pada s neba kad onumire.

Zvjezdano nebo i danas nadahnjuje umjetnike. Tako nam i svojim djelom Tatjana Kadoić Grmuša priča toplu priču o rođenju jedne zvijezde. Kratkim lirskim uvodom stvara ugođaj ljetnoga zvjezdanog neba koje sugerira spokoj i tajnovitost, a onda nas prenosi u personificirani svijet svemira u kojemu ključa život. Planeti, meteori, asteroidi, mjeseci, zvijezde, zviježđa… dobivaju ljudske osobine. Među njima ima radoznalih, nestrpljivih, mudrih, strogih, nježnih… no kakvi god oni bili, svi su zaokupljeni rođenjem nove zvijezde. S radošću i ljubavlju dočekuju novu zvijezdu plavičasta sjaja koja ih je iznenadila svojom nježnošću, sićušnošću i krhkoćom. Novorođena zvjezdica neodoljivo podsjeća na veselu, razigranu djevojčicu. Njezino veselje je zarazno pa sva svemirska tijela zahvaća dobro
raspoloženje, vedrina i smijeh. Nazvaše je Ziba. Ziba upoznaje stanovnike svemira, a s njom će i djeca čitatelji saznati za Kasiopeju, Oriona, Siriusa, Vegu i druga svemirska tijela. Iako je riječ o fantastičnoj priči, ipak se autorica oslanja na istinite činjenice pa djeca saznaju da zviježđe Veliki Medvjed čini sedam zvijezda, a zviježđe Kasiopeja pet zvijezda, da je Sirius najsjajnija zvijezda, a da je Orion poznat po maglici itd. Ziba je poput radoznalog djeteta prepuna pitanja na koja nije uvijek lako odgovoriti. Dok Ziba uči činjenice o svemiru, svemirska tijela od Zibe uče o vedrini i radosti života. U red, ozbiljnost i beskraj svemira mala Ziba unijela je iskru radosti i veselja koja je poticaj za sve što je bitno.

Kao što su u mitovima nebeska tijela obično dobivala simbolične i alegorične uloge, tako i u ponašanju male Zibe i ostalih nebeskih tijela iščitavamo odnose među ljudima, probleme odgoja i odrastanja. Kada i kako djeci reći neugodne životne istine? Najnaglašenija osobina zvijezda je da sjaje i blješte. Zibin sjaj je plavičast i nejak, ali ne samo zato što je još mala, nego ona pripada takvoj vrsti. Kako ju suočiti s činjenicom da nikada ne će sjati poput Oriona ili Vege ili Altaira? Stanovnici svemira suočavaju se s problemom priopćenja gorke istine i stalno ga odlažu za poslije, a to rezultira činjenicom da Ziba saznaje istinu iznenada i nepripremljena.

To je ujedno i dramatski klimaks priče jer iz svemira nestaje Zibinog opojnog i zaraznog smijeha u kojemu su svi uživali i koji je unosio novi smisao u svemirsko postojanje. U utihnulom svemiru sve se činilo pustim i beživotnim. U toj tišini Ziba je morala nadvladati svoje prvo veliko razočaranje. Priču možemo shvatiti i kao hvalospjev ljubavi i prijateljstvu jer sve zvijezde žrtvuju svoj sjaj skrivajući ga iza oblaka da ne bi dopirao do zemlje kako bi se Ziba mogla sama ogledati u velikom zrcalu Tihoga oceana i spoznati ono što je bitno u životu kako bi joj se vratilo samopouzdanje. Vidjevši svoj odraz, Ziba je shvatila da je drukčija, ali upravo u toj razlici leži njezina ljepota. U svom plavkastom sjaju i specifičnom treperenju Ziba spoznaje da ljepota i vrijednost nije samo u srebrnom blještavilu. Poetičnim tkanjem svoje priče Tatjana Kadoić Grmuša uspjelo mijena ugođaj od iščekivanja, preko veselja, nelagode, tuge do spokoja i zadovoljstva. Kad pročitaju ovu priču, djeca će sigurno pokušati na nebu pronaći zvjezdicu plavičasta sjaja što će otvoriti zanimljive putove njihovoj mašti. Dakle riječ je o vrlo poetičnoj i maštovitoj priči čiji je sadržaj poticajan za stvaralački rad s djecom.

Dubravka Težak

U Zagrebu, 1. 10.2009.