Osnovne osobine glasa

Još u 5. stoljeću prije naše ere Hipokrat je govorio o važnosti pluća, dušnika, usana i jezika u proizvodnji glasa. Stari Egipćani i Indijci također su poznavali razvoj govora i jezika.

Već sam spominjala da je glas važan dio komunikacije i, zapravo, naša osobna iskaznica: ukazuje na spol, dob, raspoloženje, osjećaje, zdravstveno stanje…

Proizvodnja glasa nije isključiva sposobnost ljudske vrste jer i mnoge životinje proizvode glasove. No, za razliku od životinja, čovjek ima sposobnost govora i može kontrolirati fonacijske mehanizme.

Ljudski glas je jedini koji može istovremeno proizvesti riječ i ton.

Vezani članak: Kako nastaje glas?

Osnovne karakteristike glasa su: visina, intenzitet i boja. Subjektivno ga procjenjujemo kao visok, nizak, napet, hrapav, promukao, piskutav i sl. Ta subjektivna nahođenja moguće je provjeriti objektivnim načinom.

Visina glasa (ton) je perceptivni fenomen, a ovisi o fundamentalnoj frekvenciji koja je fizikalni parametar. Fundamentalna frekvencija (F0) je broj vibracija koje glasnice učine u jednoj sekundi, a izražava se u hertzima (Hz).  Što je veći broj vibracija glasnica, viša je vrijednost fundamentalne frekvencije pa i glas doživljavamo kao viši. Brzina titranja glasnica ovisi o debljini, dužini i napetosti glasnica, te o tlaku zraka koji prolazi između glasnica. Povišenje tlaka zraka dovodi istovremeno do povećanja intenziteta glasa i višeg tona. Na vrijednost F0 utječu dob, spol, tjelesna konstitucija, socijalno okruženje, emocije, intelektualni status… Koristeći se popularnom terminologijom iz umjetnosti pjevanja, muški glas opisujemo kao bas, bariton ili tenor, a ženski kao (kontra)alt, mezzosopran ili sopran. Ovoj kategorizaciji približno odgovaraju slijedeće vrijednosti F0:

muški glas: bas 98-110 Hz, bariton 117-133 Hz, tenor 147-165 Hz

ženski glas: kontraalt 220 Hz, mezzo-sopran 226 Hz, sopran 262 Hz

Prosječna F0 muškog glasa iznosi oko 120 Hz, a ženskog 225 Hz. Istraživanja F0 djece još su složenija zbog čimbenika rasta i razvoja pa su podaci nekompletni, no zna se da je F0 prvog plača vrlo visoka i kreće se između 400 i 600 Hz. Porastom kronološke dobi djeteta F0 pada. Tako npr. za dječake kronološke dobi 10,5 godina vrijednost F0 iznosi oko 250 Hz (Heđever, 1996). Optimalna visina glasa obično je smještena na četvrtom tonu iznad najdubljeg (ugodnog) tona. Glas koji koristimo u normalnom govoru nazivamo habitualnim. Ukoliko su optimalna i habitualna visina glasa identične, tada nema zlouporabe glasa (Salihović i sur, 2007).  Najniži ton na kojem čovjek može fonirati zove se bazalna visina glasa. Ona varira tijekom dana, tj. najniža je ujutro (tzv. jutarnji glas), a tijekom dana naraste za jedan do tri polutona. Općenito je niža nakon spavanja gdje dolazi do relaksacije tjelesne muskulature, pa tako i vokalne.

Intenzitet ili jakost glasa percipiramo kao glasnoću, a ovisi o amplitudi titranja glasnica, te o subglotičkom tlaku zraka. Što su te vrijednosti više, veća je i jakost glasa. Intenzitet se izražava u decibelima (dB). Intenzitetski raspon od tek čujnog glasa do najglasnijeg koji pojedinac može izvesti iznosi i do 70 dB. Ovu razliku između pianissima i fortissima, tj. najmanje i najveće razine zvuka nekog izvora, nazivamo dinamikom.

Boja glasa je karakteristika glasa koja čini glas prepoznatljivim za sugovornika. To je perceptivni fenomen koji svaki glas čini jedinstvenim i neponovljivim. Nastaje kao rezultat rezonancije, tj. obrade, ili možda bolje, dorade zvuka na putu od glasnica do izlaska iz tijela. Taj put je vokalni trakt, a čine ga rezonantne šupljine, ili kraće, rezonatori. Boja glasa ima stalnu i promjenjivu sastavnicu. Stalna ovisi o organskim osobinama čovjeka, tj. nasljednim i stečenim anatomsko-fiziološkim karakteristikama, ali isto tako i o načinu uporabe organa za glasanje na što utječe i kulturno okruženje. Promjenjiva sastavnica boje glasa odnosi se na izražajnu mogućnost govornika. Nadalje, o boji glasa prosuđuje se s biološkog, psihološkog, kulturnog, estetskog i patološkog stajališta što potvrđuje koliko je ova karakteristika glasa složena, a opisi i definicije katkad i vrlo različiti. Sinonim za boju glasa je timbar, a u angloameričkoj literaturi vokalna kvaliteta (vocal quality) ili kvaliteta glasa (voice quality) što je, zapravo, i širi pojam. U tom kontekstu, glas se opisuje kao pun, voluminozan, kreštav, dahtav, nazalan, drhtav, napet, šuškav, pucketav, zvonak, taman, promukao i sl. (Kovačić, 1997).

Mijene glasa količina šuma u glasu i način započinjanja glasa (meki i tvrdi početak). Tvrdi početak naziva se ataka glasa.

(Izvor: doc.dr.sc. M. Heđever, M. Pažur)

U književnim djelima koja smo dosad producirali brinuli smo da hrvatski književni izričaj kod slušatelja stvori obrazovni i ugođaj ljepote. Primjerice – u “Basnama” Ivane Brlić-Mažuranić snimili smo 6 istih basni u dvije interpretacije: narativno čitanje i dramsko čitanje kako bismo istaknuli razliku između samog prenošenja sadržaja književnog djela i naratorova uživljavanja u likove.  U Exuperyjevom “Malom princu” četiri glumca tumače više likova i tu smo prikazali različite glasovne interpretacije pojedinog naratora. Najzahtjevnija je bila “Ziba – plava zvjezdica” u kojoj likove tumače dva spikera u rasponu glasova od dječjeg, gotovo animatorskog izričaja pa sve do glasa starijeg gospodina.

Kliknite na  slušaonicu i uživajte u kvalitetnoj glasovnoj interpretaciji domaćih i stranih klasika književnosti.

Narudžbe, kao i do sada, dostavite na biblioteka@medus.hr a uplate na žiro-račun RBA 2484008-1101491193.

Najava:

Tema idućeg članka – ZANIMLJIVOSTI O GLASU I GOVORU

Tatjana Kadoić Grmuša, književna producentica