Melanija Vuk: “Moj jezik, moj dom”

Nije lako biti Hrvatica u zemlji kao što je moja Hrvatska koja je prošla kroz velika zla i nepravdu. Moju domovinu treba znati čuvati, voljeti je, ponositi se njome, živjeti i raditi u njoj. Ja jako volim svoju domovinu i ponosim se svojim jezikom hrvatskim. Njime mi je majka tepala dok sam još bila malo dijete. Moja je domovina za mene najljepša na svijetu. Nije velika površinom, ali je zato krase prekrasni, zeleni, rosni pašnjaci, prostrane livade koje odišu ljepotom, svježinom i posebnošću. Naše veliko bogatstvo je naše Jadransko more koje se za zalaska sunca prelijeva u tisuće boja i sjaji poput bisera na njegovom dnu. Uz svu tu ljepotu bez svojeg jezika Hrvatska bi izgledala nijemo, beživotno i tuđe. Jezik roda hrvatskog je samo naš „patent“ i nema ništa ljepše kad prolaziš našim podravskim krajem, zastaneš na Dravi i slušaš kako prolaznici s ponosom izgovaraju riječ KAJ. Onda se spustiš niže, u Dalmaciju i osluškuješ kako ljudi opušteno „ćakulaju“ uz jutarnju kavicu, a ĆA im tako glatko i prirodno izlazi iz usta. U raskoši Slavonije odzvanja i s ponosom se izgovara ŠTO. Čini se da je sada Hrvatska potpuna. Ali nije tako. Nedostaje još najvažniji sastojak kako bi bila i ostala savršena. Tu zadaću moramo obavljati od ranog djetinjstva, moramo uvijek s ponosom govoriti o svojem jeziku, o svojoj domovini i ponositi se njima. Jezik je najveće bogatstvo svake zemlje, vlastiti dom je najveće blagostanje svakog stanovnika jer izgubiti svoj jezik i dom znači izgubiti samoga sebe.

——————————————————

Melanija Vuk 14 god.

OŠ Martijanec, Školska 3